Kamišibaj potječe iz Japana. To je tradicijski oblik pričanja priča djeci. Početkom prošloga stoljeća na ulicama Japana pojavili su se pripovjedači koji su biciklom putovali iz sela u selo (gaito). Prodavali su ručno izrađene slatkiše. Osim slatkiša, na biciklu je bila pričvršćena i mala drvena kutija – butaj.  

Tehnika kamišibaj se u Japanu proširila početkom 20. stoljeća, kada je izbila ekonomska kriza i mnogi ljudi koji su se prije bavili kazalištem, ilustracijom ili filmom, pripovijedanjem i glumom ostali su bez posla i osnovnih sredstava za život. risnu tehniku pripovijedanja zvanu kamišibaj. Neki ga zovu  papirnatim kazalištem i kazalištem iz kofera. Na ulicama Japana pojavili su se pripovijedači (kamišibajci) koji su biciklom putovali iz sela u selo a pri tom su prodavali ručno izrađene slatkiše. Pripovijedali su priče u kazalištu iz kofera ali nikada priču ne bi dovršili jer je trebalo zaraditi za život a pripovijedanjem su privlačili kupce. Dolazili bi iznova i iznova nastavljali pripovijedati svoje priče.

Povezali smo sate izvannastavne aktivnosti (Projektne radionice) , likovne kulture i hrvatskog  jezika. Učenici su sami izradili razredni butaj. Za drvenu kutiju poslužila nam je original drvena kutija jedne dječje igre koju su učenici uredili po uzoru na pravi butaj, a za ostatak materijala za izradu poslužili su karton i krep traka za lijepljenje.

Emil i njegovi prijatelji postali su likovi japanskog kazališta iz kofera a veličanstvena osmorka iz Područne škole Budimci postala je moćna družina kamišibajaca. Nagrada za dobro ispripovijedanu radnju romana bila je lijepa ocjena u imeniku i slatkiš u ruci.

Učiteljica Patricija Hercog