Osnovna škola Hinka Juhna Podgorač

Brojni su likovni radovi koje su učenici izradili na ponuđene teme: "Priroda je moćna", "Neobične životinje" i "Tijek misli".

Bilo je tu i literararnih radova na zadanu temu:

VJEVERICA MALA

Vjeverica mala na granu je stala

pa je pala.

Pala je na žir

i nestao je mir.

Viknula je: “Jooooj!

Sad me boli repić moj!”

Našla je žir

i bio je mir.

Petra Humplik, 2. razred

Čarolija riječi

Izgovorene riječi mogu čarobne biti,

u njima se mogu tuga i sreća kriti.

Ponekad su tople, a ponekad  hladne,

izlaze iz usta kao da su gladne.

Lijepe riječi osmijeh na lice stave,

a one ružne samo problem prave.

Riječi mogu tako čarobne biti,

kao čarobnim štapićem istinu skriti.

Ida Filković, 2. razred

Tijek misli: Zašto ljudi odlaze? 

Zašto ljudi odlaze? Toliko je puno odgovora, a samo je jedno pitanje. Odlaze za boljim životom, neki kažu. Odlaze tražiti sreću, novi život. Zašto ljudi napuštaju svoju rodnu zemlju? Zemlju u kojoj su se rodili i  odrastali. Zar nije to tlo po kojem su prvi put prohodali? Zar nisu ondje progovorili svoju prvu riječ? Ondje su naučili svoj materinski jezik, svoje narječje. Naučili su svoje običaje I tradicije. Toliko je navika I sjećanja u čovjekovu životu zabilježeno u njegovu srcu. Nakon svih životnih uspona i padova, nakon svakog trenutka, onog dobrog i onog lošeg, čovjek i njegovo srce odlučuju otići u nepoznato. Čovjek, svjestan svega, odlučuje otvoriti novo poglavlje u svome životu. On ostavlja sve za sobom. Uspomene, sjećanja, osmijehe, ljubavi... Ostavlja svoju majku i oca i odlazi na put. Putuje i razmišlja, ali ne osvrće se i ne pomišlja o povratku. A onda, kada nogom zakoraći na tuđe tlo, nema isti osjećaj kao u svojoj zemlji. Ostaje u toj zemlji, ali ništa nije isto. Svaki dan, on razmišlja o svojem domu. Razmišlja o svom zavičaju, svom jeziku. No, ne napušta tuđu zemlju. U trenutcima odmora odjednom se prisjeti svega što je volio o svojoj zemlji. Prisjeti se oca i majke. Prisjeti se jutarnjih šalica sviježeg mlijeka i toploga kruha. Sjeti se mirisa rosne trave u rano jutro. Sjeti se onoga najvažnijeg, a to je onaj predivan osjećaj kada si u svom toplom domu okružen onima koje najviše voliš. Čovjek odlučuje otići natrag u svoju rodnu zemlju. Kada se vrati, otrći u suzama ka svome ocu i majci, zagrli ih i poljubi. Opet je udisao sviježi zrak svoga kraja i gazio po svojem rodnom tlu. Ušavši u svoj dom, preplavila ga je beskrajna sreća. Odluči ostati ondje zauvijek. Jednom, dok je sjedio u svojoj udobnoj fotelji i ispijao topli čaj, nešto se upitao. Upitao je samoga sebe : "Zašto ljudi odlaze iz svoje rodne zemlje?" Brzo je u svome srcu pronašao odgovor. Ljudi odlaze kako bi spoznali što dom zaista jest.

Elena Grabar, 6.a

Brojni su likovni radovi koje su učenici izradili na ponuđene teme: "Priroda je moćna", "Neobične životinje" i "Tijek misli".

Bilo je tu i literararnih radova na zadanu temu:

VJEVERICA MALA

Vjeverica mala na granu je stala

pa je pala.

Pala je na žir

i nestao je mir.

Viknula je: “Jooooj!

Sad me boli repić moj!”

Našla je žir

i bio je mir.

Petra Humplik, 2. razred

Čarolija riječi

Izgovorene riječi mogu čarobne biti,

u njima se mogu tuga i sreća kriti.

Ponekad su tople, a ponekad  hladne,

izlaze iz usta kao da su gladne.

Lijepe riječi osmijeh na lice stave,

a one ružne samo problem prave.

Riječi mogu tako čarobne biti,

kao čarobnim štapićem istinu skriti.

Ida Filković, 2. razred

Tijek misli: Zašto ljudi odlaze? 

Zašto ljudi odlaze? Toliko je puno odgovora, a samo je jedno pitanje. Odlaze za boljim životom, neki kažu. Odlaze tražiti sreću, novi život. Zašto ljudi napuštaju svoju rodnu zemlju? Zemlju u kojoj su se rodili i  odrastali. Zar nije to tlo po kojem su prvi put prohodali? Zar nisu ondje progovorili svoju prvu riječ? Ondje su naučili svoj materinski jezik, svoje narječje. Naučili su svoje običaje I tradicije. Toliko je navika I sjećanja u čovjekovu životu zabilježeno u njegovu srcu. Nakon svih životnih uspona i padova, nakon svakog trenutka, onog dobrog i onog lošeg, čovjek i njegovo srce odlučuju otići u nepoznato. Čovjek, svjestan svega, odlučuje otvoriti novo poglavlje u svome životu. On ostavlja sve za sobom. Uspomene, sjećanja, osmijehe, ljubavi... Ostavlja svoju majku i oca i odlazi na put. Putuje i razmišlja, ali ne osvrće se i ne pomišlja o povratku. A onda, kada nogom zakoraći na tuđe tlo, nema isti osjećaj kao u svojoj zemlji. Ostaje u toj zemlji, ali ništa nije isto. Svaki dan, on razmišlja o svojem domu. Razmišlja o svom zavičaju, svom jeziku. No, ne napušta tuđu zemlju. U trenutcima odmora odjednom se prisjeti svega što je volio o svojoj zemlji. Prisjeti se oca i majke. Prisjeti se jutarnjih šalica sviježeg mlijeka i toploga kruha. Sjeti se mirisa rosne trave u rano jutro. Sjeti se onoga najvažnijeg, a to je onaj predivan osjećaj kada si u svom toplom domu okružen onima koje najviše voliš. Čovjek odlučuje otići natrag u svoju rodnu zemlju. Kada se vrati, otrći u suzama ka svome ocu i majci, zagrli ih i poljubi. Opet je udisao sviježi zrak svoga kraja i gazio po svojem rodnom tlu. Ušavši u svoj dom, preplavila ga je beskrajna sreća. Odluči ostati ondje zauvijek. Jednom, dok je sjedio u svojoj udobnoj fotelji i ispijao topli čaj, nešto se upitao. Upitao je samoga sebe : "Zašto ljudi odlaze iz svoje rodne zemlje?" Brzo je u svome srcu pronašao odgovor. Ljudi odlaze kako bi spoznali što dom zaista jest.

Elena Grabar, 6.a

Brojni su likovni radovi koje su učenici izradili na ponuđene teme: "Priroda je moćna", "Neobične životinje" i "Tijek misli".

Bilo je tu i literararnih radova na zadanu temu:

VJEVERICA MALA

Vjeverica mala na granu je stala

pa je pala.

Pala je na žir

i nestao je mir.

Viknula je: “Jooooj!

Sad me boli repić moj!”

Našla je žir

i bio je mir.

Petra Humplik, 2. razred

Čarolija riječi

Izgovorene riječi mogu čarobne biti,

u njima se mogu tuga i sreća kriti.

Ponekad su tople, a ponekad  hladne,

izlaze iz usta kao da su gladne.

Lijepe riječi osmijeh na lice stave,

a one ružne samo problem prave.

Riječi mogu tako čarobne biti,

kao čarobnim štapićem istinu skriti.

Ida Filković, 2. razred

Tijek misli: Zašto ljudi odlaze? 

Zašto ljudi odlaze? Toliko je puno odgovora, a samo je jedno pitanje. Odlaze za boljim životom, neki kažu. Odlaze tražiti sreću, novi život. Zašto ljudi napuštaju svoju rodnu zemlju? Zemlju u kojoj su se rodili i  odrastali. Zar nije to tlo po kojem su prvi put prohodali? Zar nisu ondje progovorili svoju prvu riječ? Ondje su naučili svoj materinski jezik, svoje narječje. Naučili su svoje običaje I tradicije. Toliko je navika I sjećanja u čovjekovu životu zabilježeno u njegovu srcu. Nakon svih životnih uspona i padova, nakon svakog trenutka, onog dobrog i onog lošeg, čovjek i njegovo srce odlučuju otići u nepoznato. Čovjek, svjestan svega, odlučuje otvoriti novo poglavlje u svome životu. On ostavlja sve za sobom. Uspomene, sjećanja, osmijehe, ljubavi... Ostavlja svoju majku i oca i odlazi na put. Putuje i razmišlja, ali ne osvrće se i ne pomišlja o povratku. A onda, kada nogom zakoraći na tuđe tlo, nema isti osjećaj kao u svojoj zemlji. Ostaje u toj zemlji, ali ništa nije isto. Svaki dan, on razmišlja o svojem domu. Razmišlja o svom zavičaju, svom jeziku. No, ne napušta tuđu zemlju. U trenutcima odmora odjednom se prisjeti svega što je volio o svojoj zemlji. Prisjeti se oca i majke. Prisjeti se jutarnjih šalica sviježeg mlijeka i toploga kruha. Sjeti se mirisa rosne trave u rano jutro. Sjeti se onoga najvažnijeg, a to je onaj predivan osjećaj kada si u svom toplom domu okružen onima koje najviše voliš. Čovjek odlučuje otići natrag u svoju rodnu zemlju. Kada se vrati, otrći u suzama ka svome ocu i majci, zagrli ih i poljubi. Opet je udisao sviježi zrak svoga kraja i gazio po svojem rodnom tlu. Ušavši u svoj dom, preplavila ga je beskrajna sreća. Odluči ostati ondje zauvijek. Jednom, dok je sjedio u svojoj udobnoj fotelji i ispijao topli čaj, nešto se upitao. Upitao je samoga sebe : "Zašto ljudi odlaze iz svoje rodne zemlje?" Brzo je u svome srcu pronašao odgovor. Ljudi odlaze kako bi spoznali što dom zaista jest.

Elena Grabar, 6.a